Jadranka Fatur: Dva lica stvaranja
Galerija Juraj Plančić
22. svibnja – 12. srpnja 2026.
Slike stvarnosti Jadranke Fatur
Prije deset godina Tonko Maroević u predgovoru katalogu slika Jadranke Fatur, doajenke hrvatskoga hiperrealističkog slikarstva, izloženih u Galeriji „Jurja Plančića“ u Starom Gradu napisao je: Izborom vrijednih ostvarenja u raznim tehnikama i iz raznih razdoblja Jadranka Fatur se obraća starogradskoj publici kao zrela slikarska osobnost s pokrićem povijesne uloge i svježom potvrdom najnovijih, aktualnih likovnih dometa.
Bila je to izložba retrospektivnog karaktera s izborom djela iz dotadašnja četiri desetljeća dugog stvaralaštva (1972. – 2016.) na kojoj su oni koji su se izvještili u čitanju simbolskog meta jezika mogli spoznati da je povijesna uloga slikarice Jadranke Fatur u hrvatskom slikarstvu našega vremena njezino prvorazredno stvaralaštvo a s njim i zakonomjerno vraćanje vrijednosnica slikarskoga realizma u hrvatsku likovnu baštinu i, dakako, suvremenost.
Fascinirana realitetom i prostorom u konkretnoj i slikarskoj pojavnosti, već se je tijekom studija na likovnoj Akademiji opredijelila za traženje istine o stvarnosti koja bi izmirila zbiljski i duhovni prostor čovjeka i za sprezanje oblikovne forme i sadržaja s osjećajnošću i duhom vremena u simuliranu stvarnost na slikarskoj plohi. U toj potrazi za „mogućom istinom“ slikarica je posegnula i za fotografskom kamerom, odnosno fotografijom koja joj je početkom 70-ih godina postala pomagalo za memoriranje predmeta i likova u situacijama i trenucima zanimljivim njezinom stvaralačkom habitusu. Takve crno-bijele snimke kasnije bi u atelijeru kao „dobar materijal“ autorica podvrgla „svojoj koncepciji“ slikarskoga čina. Sličan proces, uz brojna naknadna snimanja prema razrađenoj koncepciji budućega djela prethodila je stvaranju slike „Telefon“, slikaričinom remek-djelu iz 1972/1973., kojeg Moderna galerija/Nacionalni muzej moderne umjetnosti s ponosom izlaže u svom stalnom postavu od 1987.
Za ovogodišnju izložbu u Muzeju Staroga Grada možemo mirne duše kazati da se umjetnica iznova predstavlja novim, svježim i aktualnim uljanim slikama koliko po godinama u kojima su naslikane, toliko još više po umjetničkom utjelovljenju stvarnosti u novom svjetlu i koloritu koji predmetnom svijetu zadaje nadstvarno ozračje. Primjerice, slike iz „zadarskog ciklusa“ – koje naročito prožima ozračje utihe pa i nestajanja, ostvarene su tijekom proteklih šest mjeseci. Sadržajem te slike istinito i bez romantičarskih primisli evociraju uspomene na zagrebačku stvarnost, a stilski one slikaričinom hiperrealizmu pridaju novu dimenziju nepatvorene osjećajnosti. Riječ je o slikama: opustjelog i noćnim mrakom obavijenog „Grga grill-a“, o napuštenom diskoklubu uz Savu bombastičnog imena „Klub i cafe bar Brazill“, o slici s kvadratom pločnika na kojeg je pala fluidna sjena nekog gradskog stupa, te slici „Bobo-ov san“ s kućnim ljubimcem koji mirno prede i na koncu o slikaričinom „Autoportretu s prijateljicom L. L.“ lišenom bilo kakve pompoznosti. Blaga i sveprisutna difuzna svjetlost koja funkcionira kao faktor jedinstva uprizorenog vremena i prostora, novi su zaštitni znak autoričina hiperrealističkog slikarstva.
Biserka Rauter Plančić